Photo by Pixabay: https://www.pexels.com/photo/rolled-20-u-s-dollar-bill-164527/
Novac određuje naš život, ima snažan utjecaj na naše razmišljanje i djelovanje, na naše, tjelesno, duhovno i društveno zdravlje, kvalitetu življenja i na naše obrazovanje.
Danas nam je gotovo za sve neophodan novac.
U školi se o njemu skoro ništa ne uči.
Uz sol i kovanice, kao sredstvo plaćanja služili su i komadići zlata i srebra, odnosno zlatni i srebrni prah. Njih je pak trebalo vagati i moglo ih se lako izgubiti. Grci su još 680.g. prije Krista počeli s prvim kovanjem novca. Materijal od kojega su se izrađivale te kovanice bila je legura zlata i srebra.
Kada su tadašnji vladari otkrili da je zlato moć, zabranili su ljudima kovati vlastite kovanice i to su isključivo pravo dodijelili sebi.
U cijelom starom svijetu u opticaju su zlatne kovanice
Od 13. stoljeća postojala je prva međunarodna kovanica, tzv. GULDEN (zlatna groznica) i kao takva je do 16. stoljeća kovana u više zemalja, sve dok ju nisu počeli sve češće kovati u manjim jedinicama i na kraju u srebru. Vladari su se malo pomalo dosjetili uvesti kovanice, koje su vrijedile manje od vrijednosti koja je na njima bila otisnuta, a na kraju i bezvrijedne kovanice koji se nazivao i sitniš.
Taj sitniš ili sitan kovani novac još se nazivao kreditni novac, zato što tim novcem građani kreditiraju državu ili vladara, jer za svoj rad ne dobivaju pravi novac ( zlato ili srebro ), nego bezvrijedne kovanice i papire.
Zbog toga se sitan kovani novac, odnosno sitniš, dugo koristilo kao “kusur” ( sitan novac za uzvraćanje ), s malom ili osrednjom vrijednosti.
PAPIRNATI NOVAC
S povećanjem trgovine i vrijednosti pojedinih transakcija, javila se i veća potražnja za kovanicama. Vladari su osobama od povjerenja, odobravali da u njihovo ime izdaju papire, koje su ljudi mogli zamijeniti za kovanice.
Bio je to trenutak rođenja novčanica, koje danas mnogi pogrešno nazivaju papirnati novac ili novčanice. Novčanica zapravo nije novac, jer ona uopće nema nikakvu vlastitu vrijednost ( 500 € = 6 centa). Ona je samo obećani novac.
Trenutak “rođenja” novčanica bio je i trenutak “rođenja” banaka.
Taj danas toliko omiljen papirnati novac, u Americi se do 1914. godine nazivao “gold certificate” (potvrda za zlato), a na novčanici od 50 dolara pisalo je: “50 Dollars in Gold coin payable to the bearer on demand” ( 50 dolara u zlatnim kovanicama isplativo donositelju na zahtjev).
Poslije Prvog svj. rata na novčanicama je pisalo: “Redeemable In Lawful Money At The United States Treausury Or at the Bank of Issue” ( zamjenjivo za zakoniti novac u Ministarstvu financija SAD ili u banci izdavateljici ). Poslije I svj. rata ti listići papira odjednom su postali novac. Samo su na njima promijenili tekst.
Bez ikakva objašnjenja i bez ikakvih pitanja, na listiće su napisali: “Legal tender for all debts, public and private”, što u prijevodu glasi: “Zakonsko sredstvo plaćanja za sva državna i osobna dugovanja”, što znači da više ne plaćamo u zlatu, nego dugovima.!!
Ta prevarantska igra uvijek je dobro prolazila na neko kraće vrijeme, ali bi ubrzo narod izgubio povjerenje u pojedinu valutu, a što bi se odražavalo na gospodarstvo.
Jer, kada narod izgubi povjerenje u svoju valutu, onda se ovako ili onako gospodarstvo urušava.
U Švedskoj je 1661. godine osnovana prva privatna središnja banka, pod imenom Stockholmska banka. Imala je pravo tiskati novac za Šveđane, a taj je novac imao podlogu u zlatu i srebru koji su bili pohranjeni u Palmstruchovim trezorima.
To je bila prekretnica u povijesti novca.
No, kada su mnogi klijenti za vrijeme jedne krize zatražili isplatu novca u zlatu, utvrdili su, da banka nema dovoljno zlata za pokriće novčanica koje su u opticaju. Palmstruch je izdavao više papirića, nego je posjedovao srebra i zlata.
U Engleskoj je 1688. godine, zbog silnih ratovanja i rastrošnosti, državna blagajna bila prazna, a država opljačkana. U toj je situaciji jedan lukavi škotski trgovac, po imenu William Paterson, ponudio kralju da on i jedna skupina financijaša posude novac vladi. Izglasan je zakon po hitnoj proceduri, kojim je utvrđeno da se svi prihodi od poreza, izvanredno preusmjere u jedan fond koji je trebao poslužiti za osnivanje Engleske banke (Bank of England ).
Ta je banka službeno osnovana 27.srpnja 1694. godine kao privatna središnja banka, i to državnim novcem.
Temeljni kapital te banke (1.200.000.000 funti) bio je novac poreznih obveznika, a banka ga je ponudila državi u obliku kredita uz kamatnu stopu od 8%. Za uzvrat je država toj banci dala pravo vođenja bankarskih poslova i izdavanja novčanica u visini kredita.
Kralj je, dakle, mukom stečeni novac svojih podanika darovao šačici bankara.
Bio je to genijalan sustav bankara, pa su ga mnogi oponašali zbog toga, što je on doslovno bio “LICENCA ZA TISKANJE NOVCA”.
U Francuskoj se u velikom stilu, od 1718. do 1720. godine, u vrijeme ministra financija Johna Lawa ( škota ), koristilo papirnati novac.
Oni koji su u jutro bili siromašni, kupili bi dionice i navečer bi već postali bogati.
Razdoblje Johna Lawa i danas je ekstreman primjer “histerije za papirnatim novcem”. A ono što se zatim događalo, dvadesetih i potkraj devedesetih godina 20. stoljeća, nije bilo daleko od toga.
Postoje dojmljive pojedinosti iz života Johna lawa.
Bio je sin škotskog zajmodavca, talentirana ništarija koja se u Londonu proslavila kao kockar i hvalisavac.
Poslije jednog dvoboja, osuđen je na smrtnu kaznu, ali je uspio pobjeći na europski kontinent. Kao kockar i hedonist pretvaranjem je stekao povjerenje mnogih utjecajnih ljudi u Parizu, ali je ubrzo opet morao pobjeći. Živio je u Veneciji i još nekim europskim gradovima i pri tome studirao bankarstvo koje se tek razvijalo.
Poslije niza propusta, 1700. godine, opet se našao u Parizu, gdje je na kocki dobio golemo bogatstvo, postao poznat, a k tome postao i kraljev savjetnik.
Kralj mu je prepustio financijsko poslovanje države! KOCKARU !!!
Od tada pa sve do danas, ništa se nije promijenilo. Počevši od Palmstrucha, pa do škota Lawa, niti jedna država nikada nije imala kontrolu nad svojim novcem. Od tada je novac u rukama beskrupuloznih kockara.
Law je bio prvi čovjek, čiji život jasno oslikava povezanost između kockarnica i privatnih središnjih banaka.
Bio je i prvi čovjek koji je pokušao pokrenuti gospodarstvo masovnim trošenjem novca koji nije imao podlogu u zlatu. Izdavao je kredite, a cijene dionica i nekretnina stalno su rasle.
Pariška burza je propala.
Mnogi su ljudi ostali bez ičega. Law je ponovno pobjegao u Englesku, gdje je postao tajni agent. Umro je 1729. godine.
Njegov suvremenik Voltaire zapisao je:
“ Papirnati se novac prije ili kasnije uvijek vrati svojoj početnoj vrijednosti – nuli ”.
ZLATNI STANDARD
Monetarni -politički kaos uvijek je dovodio do revolucija.
Poslije svake monetarno-političke katastrofe, novčano bi se gospodarstvo obuzdalo na kraće vrijeme, no čim bi posljednji slom pao u zaborav, vladari bi iznova postali obijesni, opet bi moć predavali bankarima i iznova upropaštavali gospodarstvo. Temeljem tih iskustava s valutama koje nisu imale dovoljnu podlogu u zlatu ili srebru, neki su vladari tada zaključili da bi trajnu novčanu sigurnost, pa tako i trajan mir, postigli samo ako “papirnati novac” bude vezan uz stvarne vrijednosti.
Tako je prvotno stvoren srebrni standard.
To je značilo da svaka država smije tiskati samo onoliko papirnatog novca i izdavati onoliko kovanica koliko je iznosila protuvrijednost srebra u državnim trezorima. U zlatnom standardu Njemačkog carstva, zlatna marka kao valuta bila je definirana tako da je 2.790 zlatnih maraka vrijedilo 1 kg čistog zlata. Od 1800. do 1914. godine sve su zemlje imale ZLATNI STANDARD i to je najstabilnije razdoblje u povijesti .
Količine zlata bile su ograničene, nije bilo moguće stvarati nove količine, pa nije moglo doći do stvaranja “balona”. Ljudi su bili prisiljeni razumno gospodariti. U slučaju lošeg gospodarenja državom , dugovi su plaćani zlatom. Moderni ZLATNI STANDARD nije bio isplaniran, niti ga je izmislio neki tadašnji genije. Došao je sam od sebe, na prirodan način i na temelju povijesnih iskustava i učenja. Podloga u zlatu pridonosila je relativnoj stabilnosti sve do početka 1. svjetskog rata 1914. godine.
Banke nisu mogle izdavati mnogo kredita, jer je novac morao biti pokriven u zlatu i zato su loše poslovale, pa su svakako nastojale ukinuti ZS.
Godine 1914. zlatni standard konačno je ukinut.
Europa pred ratom trebala je veliki novac za naoružanje, pa je ZS ukinut, ljudi privremeno nisu mogli novčanice zamijeniti u zlato i banke su papirnati novac mogle tiskati do mile volje, a pokriće u zlatu više im nije trebalo. U međuvremenu sve središnje banke postaju vlasništvo nekoliko moćnih bankara, a sve države su od njih morale uzimati kredite .
Za 250 godina, od 1664. do 1914. tijekom ZS, u Engleskoj su cijene bile stabilne, čak 10% niže nego 250 godina prije toga.
Francuski je franak do 1914.g. 100 godina bio stabilna valuta.
Poslije II svj. rata više nikada nije uveden ZLATNI STANDARD.
Neke su države to pokušale, ali su moćni krugovi to uspješno spriječavali. Zašto uopće tiskati papir ( novčanice ) ?
To stoji novca, novca koji bankari gube, pa su počeli poticati bezgotovinski platni promet. Amsterdamska banka, 1609. godine počela je stvarati depozitni novac, oprezno njime rukovala i godinama pazila da u svakom trenutku bude pokriven kovanicama.
Depozitni je novac kao priznanica ili banknota ( novčanica ) predstavljao iznos nekog kapitala u kovanicama. Kada bi službenik u banci zaprimio priznanicu, predao bi kovanice. To se nazivalo “Po viđenju” , odatle i naziv “depozit po viđenju”. Transakcije su se obavljale, banke zarađivale , a novčani tijekovi postajali sve bezličniji, što je bankama vrlo pogodovalo.
Poslije 1926. godine SAD su bile jedina država čija je valuta imala podlogu u zlatu i bila stabilna.
Dana 5.travnja 1933. godine, SAD su donijele jedan novi zakon , prema kojemu su ljudi smjeli posjedovati zlata pojedinačno u vrijednosti od max. 100 dolara, a sve ostalo je bilo ilegalno.
Time su prisilili građane da svoj novac prodaju američkoj središnjoj banci ( FED ) po zakonski utvrđenoj i naravno niskoj cijeni od 20,67 $ po unci.
Ta je zabrana bila na snazi sve do 1978. godine.
Nakon izbijanja gospodarske krize 2008. godine, zlato ponovo dobiva na značenju. BIS ( Bank for International Settlements ) je u nekoliko transakcija tijekom posljednje gosp. krize koristila zlato kao sredstvo plaćanja, što je vrlo značajan podatak, budući da zlato nije korišteno u tu svrhu u međunarodnim transakcijama već nekoliko desetljeća. Ove transakcije, potvrda su povratka žute plemenite kovine u monetarni sustav.
